1.1 Embrionalno razdoblje
Rudimenti pakiranja pojavili su se kao spremnici koje su stvorili ljudi za korištenje i pohranjivanje svakodnevnih potrepština. Ove posude, koje datiraju iz doba paleolitika, u početku su bile izrađene izravno od prirodnih materijala. Ljudi su koristili školjke, kore voća, tikve i druge materijale za držanje i transport hrane i vode. Međutim, ti rani oblici nisu u potpunosti utjelovili koncept pakiranja i bili su tek u embrionalnoj fazi. Na primjer, zongzi koristi lišće trske za zamatanje ljepljive riže, služeći za očuvanje hrane.
Tijekom tog razdoblja ambalaža je bila jednostavnog oblika, izrađena osnovnim tehnikama i izrađena od prirodnih materijala. Ova se karakteristika zadržala dugo vremena, s nekim pletenim posudama od bambusa, grana i trave koje se koriste i danas. Kasnije, kako se sposobnost ljudi da iskorištavaju prirodu poboljšala, razvijena je keramika koja je bolje ispunjavala funkcije skladištenja i transporta ambalaže. Keramika je dolazila u različitim oblicima, kao što su boce, lonci, lavori, zdjele i staklenke. Značajan primjer je boca s dvostrukim-ušima i malim-šiljastim-dnom, izvrsna neolitska keramika iz kulture Majiayao. Dizajniran za nošenje vode, njegovo šiljasto dno olakšavalo je tonjenje, mala usta sprječavala su prolijevanje, a dvostruke uši omogućavaju jednostavno nošenje. Vanjski dio obojan je crnim paralelnim linijama, vrtložnim uzorcima i točkastim uzorcima, u potpunosti odražavajući funkcionalnost i umijeće dizajna pakiranja.
1.2 Razdoblje rasta
S vremenom su tehnike ručne obrade značajno napredovale, što je dovelo do stvaranja sofisticiranijih umjetnih materijala za pakiranje kao što su lak, tekstil i porculan. Lakirano posuđe i porculan, poznati po svojoj visokoj umjetničkoj vrijednosti, postali su ikona kineskih rukotvorina i karakterističnih metoda pakiranja.
Pojavom robne razmjene nastala je ambalaža namijenjena posebno za promet. Najranije zabilježeno komercijalno pakiranje u Kini datira iz razdoblja zaraćenih država, kao što je prikazano u priči "Kupnja lijesa i vraćanje bisera" iz književnih zapisa. Opisani "lijes" bio je izvrsno ukrašen drveni paket: "napravljen od drva magnolije, mirisan na cimet i papar, umetnut biserima i žadom, ukrašen šarama ruža i obrubljen jadeitom." Ovo zorno ilustrira naglasak na luksuzu i majstorstvu u pakiranju tijekom tog doba.
Raširena uporaba proizvodnje papira u dinastiji Han potaknula je politički, gospodarski i kulturni razvoj, što je dovelo do usvajanja papira kao uobičajenog materijala za pakiranje, postupno zamjenjujući skupu svilu i brokat. To je označilo početak komercijalnog pakiranja u strogom smislu. Do dinastije Northern Song, integracija tehnologije proizvodnje papira i ispisa dodatno je potaknula evoluciju robnog pakiranja. Prizori na povijesnim slikama prikazuju užurbane komercijalne aktivnosti, prikazujući različite oblike pakiranja. Papir je i danas jedan od najvažnijih materijala za pakiranje.
Proizvodnja porculanskih posuda za vino započela je u dinastiji Istočni Han. Dinastija Song doživjela je vrhunac u proizvodnji keramike, sa sve složenijim i raznovrsnijim porculanskim posudama za vino. Posude od porculana iz dinastije Ming imale su prepoznatljivu plavu{2}}i-bijelu, doucai i žrtvenu crvenu glazuru, dok su primjeri iz dinastije Qing uključivali emajl, obični trobojni i linglong porculan, kao i replikacijske antičke stilove. Osim vina, porculan se široko koristio za pakiranje proizvoda za njegu kože, mirisa i kozmetike.
1.3 Razdoblje razvoja
Industrijska revolucija transformirala je kapitalizam iz malih radionica u velike -industrije-temeljene na strojevima, obogaćujući raznovrsnost roba. S masovnom proizvodnjom i proširenim tržišnim transakcijama, pakiranje je postalo kritična karika u opskrbnom lancu. Materijali poput stakla i metala sve su se više koristili. U Europi se pakiranje razvilo od fokusa na osnovno skladištenje i transport do kombinacije funkcionalnosti i estetike.
Većina pakiranja tijekom tog razdoblja sadržavala je luksuzne, šarene i zamršene dizajne, posebno složene rubne ukrase, odražavajući nastavak viktorijanskog stila i veze s baroknom umjetnošću. Ovaj naglasak na vizualni učinak kako bi se potaknula želja potrošača postavio je temelje za moderan dizajn ambalaže.
Od kraja 19. do početka 20. stoljeća doneseni su zakoni o zaštitnim znakovima kako bi se osigurala vjerodostojnost proizvoda. Pionirski brendovi uveli su pojedinačna pakiranja u vrećice s istaknutim logotipovima, povećavajući prepoznatljivost brenda i pamćenje potrošača. To je potaknulo veću svijest o robnoj marki, a proizvođači su pakiranju dodali robne marke, jamstva kvalitete i opise proizvoda kako bi uvjerili potrošače i stvorili trajne dojmove.
Stilovi dizajna pomaknuli su se prema naturalizmu, uključujući motive cvijeća, svitaka i životinja, s mekim oblinama i živim bojama, pod utjecajem suvremenih umjetničkih pokreta. Do 1920-ih pojavili su se čisti, koncizni dizajni s odvažnim geometrijskim uzorcima, napuštajući pretjerane ukrase.
Ratna previranja 1930-ih i 1940-ih dovela su do minimalističkog pakiranja usmjerenog na funkcionalnost, s prigušenim bojama. Poslije{3}}ratni oporavak 1950-ih donio je val konzumerizma, potaknut novim materijalima poput plastike, samoljepljivih naljepnica i aluminijskih limenki. Uspon supermarketa, zajedno s užurbanim načinom života i hlađenjem, učinio je pakiranje primarnim sučeljem između potrošača i proizvoda. Dominirao je internacionalni stil koji karakterizira jednostavnost, funkcionalnost i racionalnost, s naglaskom na brzu prepoznatljivost brenda na policama.
Od 1980-ih do 1990-ih serijska ambalaža postala je mainstream jer su tvrtke nastojale promovirati linije proizvoda. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća globalni ekološki pokret potaknuo je koncept zelene ambalaže-eko-prijateljske, koja se može reciklirati i održiva. Ovo je pomaknulo pakiranje prema laganoj težini, kompaktnosti i zagovaranju ekološki osviještene potrošnje, proširujući njegovu ulogu izvan zadržavanja, zaštite i prodaje kako bi uključila odgovornost za okoliš.
